
Danas baš slušam sebe šta govorim, onaj eho što čudoh kada ostah sam, a potom i čitam šta sam napisao. Zapravo, mozak mi kaska u tom pogledu, tek nekad poslije skontam značenje onoga što sam rekao ili napisao. I baš u tome, smatram, krije se istinost mene.
- Odlučio sam da sudbini jebem mater!
- Kako?
- Pa gurnut ću joj prst u oko!
- Ti se nikad nećeš uozbiljiti. Kad'š se ba ženit pa da poigramo?
- Čim se stvore uvjeti.
(Stvarno me tjeraš da ti iskopam oko, bolje to učini sam sebi manje će da te boli. Ponoviš li to pitanje još jednom progutat ćeš ovaj mobitel što ga držim u ruci, onda ću nazvati sam sebe sa fiksnog i vibrirat ću ti ga u želucu sve dok ga ne povratiš, pamet ti jebem, da ti jebem, zar ne vidiš mi to u očima, čačkaš mečku, izazivaš sudbinu, eto mogao bih da ti... joj , daj mi tabletu! Moram da je progutam, prosto da vas sačuvam od sebe. Ja to više radi vas, jako ste neoprezni sa svojom sudbinom. Još prizivate Boga, ne mogu da gledam i slušam više kako se zajebajete sa Njim.)
Djeluje! Sad već mogu da popijem tu jebenu kafu sa vama, čak i da pričam o ekonomiji i vanjskoj politici. Prosto mi se fućka što ti je IQ jednak veličini cipela, ili što si ograničen kao balkon. I smiješim se. Do malo prije sam želio da odem negdje, daleko, negdje u pičku materinu, i da šetam, da dišem, da... ali evo još sam tu. Nema potrebe da idem. Smiješim se. Zapravo, umirem od smijeha, smijem se tvojoj pokornosti tradiciji, tvom davanju sebe, tvom gubljenju sebe. Da, idiot sam, jer ja znam da budem bilo šta više od tebe. Može mi se.
Popušta! Rolling in the pička materina. Zašto me zoveš na taj jebeni zapad kad znaš da ne mogu da ti dođem?! Zašto me napominješ da su moja primanja manja od tvojih tačno za jednu decimalu?! Jebenih deset puta manja. Pobogu, šta vam je svima? Razbolit će te me. Dok nisam počeo da pucam po šavovima transformisat ću se u gluho i glupo krme. Valjat ću se po blatu i gledati vas blijedo glupim krmećim očima sa glupim čupavim obrvama. Zapravo neću! Prizvat ću se pameti, kupit ću knjigu za pišljivih 4,99 maraka i otputovati negdje. Da, prizvat ću se pameti. Za sitne novce ću otputovati negdje daleko, u neko daleko vrijeme. Npr. u Moskvu. Pronaći ću opet nešto iz Staljinovog vremena kada je ljubav bila isprana krpa, posjetit ću one jebene zatvore, potom se vratiti doma i biti sretan. To bar mogu. Mrzim novembar, i decembar, i januar, eto mrzim! A ljetos je bilo baš fino. Za 4,99 maraka sam putovao u Australiju, taman poslije drugog svjetskog rata, potom sam za iste pare otišao u Afganistan, Rusiju, Ameriku, ma više se i ne sjećam. Čitavo ljeto sam putovao. Stvarnosti sam jebao mater. Umorio sam se od jebanja. Spava mi se.
Nervoza! Nešto sam sav nakostriješen. Za posljedicu ne znam uzrok. Toliko sam se unervozio da sam prolio čaj u tastaturu. Očekujem da me udari struja, ali ništa. Eto, ništa me neće. Prije nego se to desi, prijatelj mi predlaže da napišem testament. Ovo je jedinstvena prilika da se sjetim mnogih. Još kad bih mogao da vidim te do nedavno radosne face kako ostaju ukočene, otvorenih usta, ukliještenih ošiju, kako prestaju da dišu dok čuju šta im ostavljam. Dugove! Nemam ih puno, skoro nikako ih nemam, al razmišljam o tome kako kulturno jebati nekog.
Živci! Kratak fitilj. Kako se podebljavaju živci? Pa vjerovatno tako što se skrati pamet. Au, sranje! To je kod mene obrnuto proporcionalno. Neće da može. Ne mogu više da pričam na njemačkom. Po mudima sam se oznojio dok sam objasnio najprostiju stvar. Mijenjam temu.
Prelijepo stvorenje! Šta to govori o njemu samom? Pitam se. Postoje dva odgovora: Preuobraženo ili prenapaćeno. Trećeg nema. Ako odabereš draži odgovor, imaj na umu da su greške skupe.
Nije mi dobro!
Kako ono... ako neće Muhamed Muhamedu, eto Muhameda Muhamedu... nije, ma nije ni bitno. Uglavnom, tako ti je to sa sjećanjima. Prosto ti dođu, ušikaju te i naprave haos. Ili ako već dođu na haos, onda naprave haos na kvadrat. Tačno se sjećam kad mi je pamet bila kraća...
A da malo bojim snove? Ova noć je kao rođena za ništa. Jedno naizgled obično ništa. I tako dok što šta u meni spava ova tišina počinje da budi. Lokomotive želja otvaraju usnule oči, uzimaju maš...Opirnije
Danas baš slušam sebe šta govorim, onaj eho što čudoh kada ostah sam, a potom i čitam šta sam napisao. Zapravo, mozak mi kaska u tom pogledu, tek nekad poslije skontam značenje onoga što sam rekao ili...Opirnije
Biznis! Uvijek me je fascinirala ta krmača Emela. Zavidio sam joj jer je bila jebeno veći slobodnjak u glavi od mene. Ovakve priče obično počinju od djetinjstva, ali ja njenu priču znam od ratnog vrem...Opirnije
Rnjanje Pu jebote, čemu sve ovo i dokle više ovako?! Ljudi se jebu, jebu se na sve strane, bez obrzira na dobnu granicu. Seru nešto o krizi srednjih godina, hormonima, klimaksu, išijasu, prostati, ...Opirnije
Nije da ne boli. Još uvijek se pitam da li živim za to, ili pak živim od toga. Mrvice su krupna stvar. I trn je mali, ali vraški žulja i boli. Ovo je, sve mi se čini, mnogo više od toga. Kao da opet s...Opirnije